Blog
subota, travanj 7, 2012
 

Sjela Mara na ..A ne!  Sjela ja na kauč i uhvatila se tipkanja. Prisjetili me da bi mogla pročačkati po ovoj tastaturi a ne samo kljucati po mišu i igrat se. Što u autokedu, što na fejsu. (A što volim hrvatski engleski. ) Jebote, zadnji novi tekst sam napisala za 8. mart koji se tradicionalno slavi 8. ožujka. Početak je glasio ovako nekako: .
„Tradicionalno, što će reći starinsko, nešto što pamte samo nekakvi fanatici. Kao izložbe tradicionalnih nošnji. Svi im se divimo, oduševljavaju nas nadobudni zaljubljenici u vezene šarene kiklje. Il haljine, u prevodu. Svi ih volimo i ponosni smo na njih al nam ne pada napamet obući koju od tih kompliciranih kićenih „tradicionalnih nošnji".
Slijedeća riječ koja upada u oči je čokolada i cvijeće. Ruže i pokloni. Svećane večere više nisu moderne. Sve se nadam da ih žene odbijaju pripremati. Ja sam nepopravljivi optimista, šta ćeš..
Dan žena se obilježava u mnogim zemljama, rečenica koja me oduševljava. Parole tipa:
- Zaustavite nasilje nad ženama! - od sreće mi rastu krilca i zakrilca.
- Iste plaće za isti posao! - ah, proradila mi mašta. I uskličnici.
Ma vraga. Žena, majka, kraljica. To je hrvatska žena. Kakve plaće, kakvi bakrači? Ko još danas dobiva plaću? Žena treba biti prije svega žena! Lijepa, draga, poslušna, umilna, držati tri do četri, a ako treba i pet ćoškova kuće! ( Današnji projektanti samo dodaju ćoškove na kućama i opterećuju žene.) Žena je temelj obitelji! Dozvoljena je srednja škola, eventualno faks ako obećaju da će se prije diplome udati, biti pravovjerna i pravospolna, roditi bar jedno dijete, nosit za vratom još i jednog nadobudnog frajera koji je nažalost pre zelen da bi preuzeo obaveze prema obitelji koju je slučajno zaradio."
I tu sam stala. Prepljuvački za svečarski tekst. Nisam ga ni poslala Blaži. Vjerojatno sam ga usrećila a da toga nije bio ni svjestan.
Jučer gledam Kamene žene. Pa žene iz Kamenskog. Pa miješane grupe pred raznim tvornicama, ozbiljnog a kao vrlo dostupnog premjera kako glatko i rječito ne odgovara na bitna pitanja. Linić se na buri češlja u smjeru bure, a Čačić bahatošću čačka mečku.
Svi su oduševljeni jer su nam potvrdili rejting smeća a nismo pali na nivo komposta. Puno mi to znači.
Sad sam već sva u optimističnom ozračju i sve si mislim kako sam budala što nisam uzela talijansko državljanstvo prije dvadeset godina pa bi sada bedinala stare Talijane, štedila lovu i slavila Hrvatsku ko svaki normalni pripadnik emigracije. Ovako trošim dane u razmišljnju kojoj grupi na Markovu trgu da se pridružim. Ženskim ili miješanim grupama?
Možda bi bilo najbolje da sam se uvukla u grupu moje drage Lidije. Osjećam se najviše ko autista. Skroz sam aut.

Prenešeno sa  ( iz prostog razloga što sam još uvjek informatički nepodobna i ne mogu nikako ostavit link na tekst..eto!):

www.dayline.info

slima @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, svibanj 1, 2010


već sam to jednom napisala al toliko je prigodno da moram ponoviti: mi ne danas ne štrajkamo. nemamo zašto.  dobili smo plaće za prošli mjesec. (radnička solidarnost,dnevnik HRT-a)

dragi moji radnici, neradnici, ovisnici i neovisnici, podplaćeni, neplaćeni i preplaćeni, siti, gladni i prežderani, čestitam vam 1. maj
slima @ 07:37 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, travanj 30, 2010







Nešto sam razmišljala o šutnji. U stvari, lažem. Nisam razmišljala.. zaskočila me misao, onako,s leđa. Nisam ni primijetila. Tek, počela mi se igrat šutnja po glavi. Kao da mi je već nije dosta oko mene, progovorila je u meni. Toliko sam uporno šutila o šutnji da je ona sama počela pričat o sebi. U meni. Zavrtila mi slike i mirise. I neke riječi i pokrete. Uglavnom, jedna sasvim gadna šutnja.

Lako je kad priča ona šutnja kad sjediš sklupčana na kauču i nekom zagnjuriš nos u vrat pa šutiš. To je dobra, gromoglasna šutnja. I on šuti. Nasloni glavu na tvoju pa samo svako toliko malo pomakne obraz. Da podsjeti da je to naša šutnja. Ili kad on zagnjuri glavu u tvoju kosu pa prstom nešto piše po leđima a ti se smijuljiš u sebi i baš nećeš progovorit i reći da znaš šta je napisano. Pa on piše ponovo. A ti šutiš. Šteta glasom prekinuti tišinu.

Lako je i kad šutiš samo zato što nema nikog oko tebe pa bez veze razgovarat sam sa sobom. Ionako sva pitanja već imaju odgovor. Osim kad si sam sebi u opoziciji. Al ni za to ne treba prekidat šutnju oko sebe. Jednostavno šećeš od sobe do kuhinje i pregovaraš, odgovaraš, nagovaraš samog sebe. Ljutiš se, odmahneš rukom. Ma ko te jebe. Il popustiš samom sebi..ajde, nek ti bude.. nama čovjeka kojeg se ne može nagovorit. Ako hoće. Ako neće, svađaš se. Sam sa sobom. Dok se ne pomiriš. Opet sam sa sobom. Kažeš si: budalo, radi kako hoćeš.

Dobra je šutnja i kad nemaš pojma o čemu to ljudi oko tebe pričaju. Pa razumiješ riječi al smisao ni u talonu. Onda šutiš i čudiš se. Ja se obično divim ljudima koji pričaju tako da nitko ko ih sluša ne može shvatit zašto i što oni u stvari hoće reć. Možda samo uživaju u boji svog glasa. Ili količini mudrosti koja grgolji ko potok. Bez reda i logike. E takvima se ja divim. Nisam sigurna da je to pozivno divljenje al, iskreno, ne bi imala ništa protiv da mogu tako isključiti pamet a uključit jezik. Blaženi vergl. A ne ja, širom raširenih očiju se svako toliko uhvatim da se idiotski nadam da će zadnja rečenica ipak donijeti nekakav zaključak. Smisao. Svrhu. Nažalost, ta zadnja, najbitnija rečenica obično ostane u zraku i ja je ne uhvatim. Govornik još više zadivljen samodopadno otpuhne dim.. ili popije gutljaj nečega ili jednostavno napusti govornicu. Koja fantastična doza sebeljublja je potrebna za tako nešto. Ja bi najrađe počela euforično skandirat i pljeskat.

Ima i ona šutnja kad ne znaš šta reći. Sve riječi gube važnost. Možeš slova vrtit ko lopticu na ruletu. Gdje god padne, ti gubiš. Ta šutnja se obično svede na dodir. Bilo kakav. Stisak ruke, zagrljaj. Ili kad razbarušiš sugovorniku kosu i poljubiš. I sve je rečeno.

O šutnji koja priča ne vrijedi ni pričati. Riječi izbijaju iz svake pore. Pogleda. Pokreta. E to je šutnja koja se tako rijetko priča. A tako puno kaže.

Ja nekako najviše ne volim kad šutim pričajući. Pričam o vremenu, poslu. Oblacima. I o tome kako nema više ni proljeća ni jeseni, nema vremena. Sugovornik se blago nasmješi, shvatio šalu, pogleda ravno u točku između mog lijevog oka i lijevog uha pa onda on nastavi šutit pričajuć o nekom ko je negdje, nešto.. Kad se pogledi susretnu ne čuju se pitanja koja si oči postavljaju. Gledamo se tvrdo. Neću ja prva. A s druge strane pogled kaže: Ajde, reci ti.

E to je vrhunska šutnja. Dva sata priče, smijeha, gledanja u vrh nosa, bradu. Inatljiv napad na oko u stilu: Onda?

Nema onda. Tvrdoglave kukavice onda doma pričaju sa ogledalom. Ili se šutke pokriju po glavi i počinju razgovor. Kasno. Pa to pređe u naviku. Obrambena tehnika. Kakav kung fu.. to je za one koji mašu rukama i nogama i pušu i vrište ko Brus Li. Tehnika obrane šutnjom je letalna. Nema tog pištolja koji tako ubija. Iznutra.

Ta letalna šutnja me vratila par godina unatrag za jedan stol kraj čempresa. Zavaljeni svako u svoju stolicu. Nonšalantni. A napeto ko ganc nova lastika. Toliko smo natezali i otpuštali tu lastiku da se više i ne prepoznaje šta je ta dronjasta traka između nas.

Ako ništa drugo, sad šutnja ima pokriće. I šta sad s njom? Pustit je da mi odvrti još koji film il je zamrsiti do kraja. Izrezati je malim škaricama za nokte u sitne komadiće pa je bacat iznad glave ko konfete. Ili je pustit da se ispriča i polako zaspi. Naravno, u meni. Neću je valjda sad prekinuti. Taman se udomaćila.









 

slima @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 23, 2010







Sjedim kraj tebe. I onda mi stigne poruka. Otrovna. Aorist hoće preuzeti Prezent.

Nek mi Bog oprosti al.. Jebga, dok ja odgovorim. Sve nešto fulam slova. Pa brišem. Bolje da me je autor poslao po smrt. Tako je bar moja mama uvijek govorila.. Mene treba po smrt poslat. Značenje: sigurno ću stići kasnije nego što očekuješ. Ili nikad. Ovisi o mojoj brzini. Koja je, kad je o stizanju riječ, još uvijek nikakva.

Al ovo je poruka na koju sam izazvana odgovorit. Odgovor tipa: Ko te jebe (Direktorov savjet. Ili bar skraćena verzijia: ktjb. On je valjda još suzdržaniji i pristojniji od mene. Što je rijetkost). Poslije poruke opet poruka.. Tvrđa i gadnija. Još deset minuta dok ja otipkam odgovor. Nije mi jasno zašto mi se miješaju slova.

Namještam naočale. Kao da su one krive za kriva slova. Zašto se uopće trudim. I koja je svrha svega tog mog otpisivanja i ovog truda kad me ne slušaju ni slova na tipkovnici moba?

Da mu kažem ja sam kriva? Da kažem da je sve kako sam ja htjela? Ovo kako je sada? Glupost.

Da kažem.. ili..

Il da jednostavno prešutim. Nisam čovjek kakvog me Aorist zamišlja. Ni čovjek. Ni žena. Takav. Takva. Niti se mogu borit sa toliko zločestijim od sebe. To mi je davno rekao. Istina. I neću se borit s njim. Nije to tako teško. Ili je? Gandi je uspio. Al nisam ja Gandi. Ja sam ljuta. I povrijeđena. I ja sam svašta.. nešto..

Ma znaš šta aoristni pišče nepismenih kasnih poruka? Pojedi svoju jetru, moju pusti na miru. Pravedno? Valjda..

Sjedim kraj tebe i čak se i ne pravim da znam pisati poruke. Jer ne znam.

Pitaš: - Nije ti lakše nazvati? Riješiš sat vremena tvog pisanja za pet minuta.

Nije. Ne želim mu čuti zlobu u glasu. Ubijala me godinama. Tiha i podmukla. Nadmoćna. Pijana. Samodopadna. Jednostavna. Zločesta.

Opet konobarica. Neka nova. Naručujem jedan i jednu.

-          Dec vina i pivu.

Pa poruka. Opet. Još jedna. Valjda nije dovoljno otrova isteklo iz prve. I druge.

Nit sam nešto sms pismena, nit mu imam šta odgovorit. Osim, čujemo se sutra. Danas mi se okreće želudac od njegovih slova. I mojih.

A jednom.. Svako slovo je bilo pozlaćeno mojom srećom. NI sama ne mogu vjerovati. Kako je davno bilo to Jednom. A kao da nikad nije ni bilo.

U stvari, nitko ne pozna Sutra. Ni šta mu donosi Jednom. Za Sutra je i tako svejedno što donosi Danas. Samo krug vremena što kola. Teče. Kako je ono rečeno.. Prezent je za Futur samo Aorist.. Može i bez velikih slova. Danas je za sutra samo jučer.

I onda Sada preuzima kontrolu. Hoće postojati taj Sada. Bez skrupula. Bez sažaljenja i milosti. Aorist još i ima šanse za neku milost. Ako ništa drugo, bar je prošao. I svršio. I, nadam se, nikad se neće vratit..

Prezent je Glad. Žeđ. Nešto..

Da nazovem taj Prezent koji ide prema Perfektu? Prije nego postane Pluskvamperfekt? Plusquamperfekt? Ili ne..

Ma zovem te. Možda si ti neki mutni Futur u Prezentu. Šta god bio.

Skroz drugi broj od Aorista. To mi se sviđa. Donosi mi maltene pa olakšanje. Zovem. Prekidam prije nego se javiš. Možda je dosta priznanja za večeras. Još jedno bi bilo više nego previše.

I onda.. Đes' ba, đes' ba..  Kako reć da mob zvoni kad čujem đes' ba? Nikako.

Moj mob ne zvoni. Svira..

-          Da, zvala sam.. Ma zaboravila sam što sam htjela reći (lažem). Nije bitno.

Valjda..

Koga ja to lažem? Sebe? Tebe?  Opet nazovem tvoj broj. Pitam se koju melodiju svira tvoj mob kad zvoni.. Nemam pojma. Možda samo zvoni. Možda uopće ne svira.

-          Ej

-          Sjetila sam se šta sam htjela reći. Večeras, trebao mi je frend. Bez da sudi . Bez da je pametniji. Bez da zna bolje. Samo da je tu. Na mojoj strani. Moj. A tebe nigdje.

-          I ti se sjetiš.. Treba akcija.

-          Je.. A reakcija?

Nisam sve to rekla. Samo prvih par riječi. Možda i jesam. Svejedno. Nisi razumio. I nećeš.

Jebga. Kad se otvorim, zasiječe. Kad se ne otvorim.. boli. Više i ne znam gdje je razlika. Ni da li uopće postoji. Biti ili ne biti. Pitanje je sada. Može dec bijelog. Malvazija. Ako ima. Ah, taj Šekspir..

 

 



slima @ 02:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 10, 2010


Postoje ljudi koji kad neznaju šta će onda odluče rezat. Il odrezat. Il negirat. Il pravit se da ne vide. A šta nevide, ne postoji. Jednom smo se igrali skrivača. Hrpa klinaca iz ulice. Jedan se okrene prema zidu i broji. Pet, šest, sedam, osam, deset..ko se nije skrio, magarac je bio. Svi se razletili i posakrivali. Ja idem!
A Seka se čučnula odma iza njega. Pokrila rukama oči i šuti. Ovaj je pita pa šta se nisi sakrila. A ona: Jesam. Ne vidim te. . Ti su mi najdraži. Oni što ne vide. Natakneš im na nos. Objasniš dvaput. Tri puta nacrtaš. A oni onda shvate od prve. Il ne shvate nikad. Kako im više paše. Pa još nevino pitaju ej šta si htjela reći...jel to nešto kodirano. Svašta. Da je kodirano već bi shvatili. Vidjeli iz znatiželje. Ovako im preočito za uočit.
Pa ima onih kojima se neda. Mogli bi. Bilo bi dobro. Al neće im se... Pa oni koji se bacaju grlom u jagode. Kako bilo da bilo. Samo grabi. Brže više bolje. Use nase podase. Ima onih koji se bore. Grizu. Frkču. Tuku i lijevo i desno. Rukama i nogama. A nemaju pojma s kim i zašto.
E pa ja bi malo negdje pobjegla. Negdje se malo sakrila. Ne ko Seka. To sam probala al ne vrijedi. Pa našla malo vremena i pustila se razmišljat. Ne brzat. Ne naglit. Ne reagirat na prvu. Sjest onako, sama sa sobom. Pa malo po malo pustit da se misli prvo dobro izdivljaju. Da se izbijesne, istrče ko janjčići. Il jarčići. Bez smisla i reda. Samo da skaču i preskaču. Da se sudaraju i lupaju jedna u drugu. Da malo porazbijaju glave. Natuku pokoji zid. Da se izmore. Pa da ih onda skupim. Poredam. Pa isprevrćem sve verzije i varijante. I ebga. Morala bi doć i do nekog zaključka. Valjda. Poredat sve pluseve i minuse. Napravit dvije uzdužne kolone na papiru.
Plusevi. Nema. Minusi. Ima. Ma šta se ja tu borim.
Možda da poslušam Brankov pametni savjet pa da nađem kakvo stablo kruške i popnem se gore. Nisu visoke i imaju sasvim dobre grane. Doduše, u ovo doba godine malo su puste. Grane raskriljene i ogoljene. Pustoš, to bi moglo i pasat. Kad mi dosadi igrat se s mislima imala bi pogled..na nešto. I morala bi ponest termosicu sa čajem. I rumom. Il rakijom. Viski definitivno ne. U svakom slučaju. Mogla bi. Ako me ova buretina i baci dole nema veze. Bar će sve bit jasno. Pala sa kruške.
slima @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 6, 2010

Kad malo bolje razmislim, to je sasvim jednostavno. Treba se samo malo zbrojit, malo oduzet... ako se ima šta zbrojit i oduzet, treba skakat u zrak od veselja. Namjerno nisam napisala sreće. Nešto mi je prepotrošena riječ. Troši se na sve. Na svašta. I ništa.

Topla kuhinja. Vani hladno. Cijeli dan pada snijeg. Nije onaj moj snijeg. Moj snijeg je nekako veći, gušći. Ovaj koliko god da pada, nikako da pokrije sivilo zidova i crnilo prozora. Ja se sijećam žutih prozora. Ko svijeće u noći.


A snijeg bijel. Blistav. Prigušeni zvukovi i škripavi koraci. Kožne cipele i debeli šal. Kapa na čelo. Skoro do nosa.


Kad malo bolje razmislim, sasvim je jednostavno. Ako se ima kamo vratit, treba se vratit. Ako ne.. Ha. Šta ćeš se vraćati kad nemaš kamo. Kao da i ne ideš. Kao da i nikad nisi bio. Jednostavno.

slima @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 24, 2009
Sretan Božić svima.
slima @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, listopad 10, 2009
i taman pomislim - oću, kad prođe kroz glavu:- ma čemu..
baš kao nešto krenem..pa stanem.sjednem. nešto. koliko god puta ja kretala, put se završi na istom. ili ja završim na istom.  zaključak:
ma koji, kvragu, zaključak. ne zaključavam ni vrata, da bi zaključila riječi..
eto..tek toliko
slima @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 3, 2009

Kad sam prije nekoliko godina, nakon duge pauze, opet osjetila volju da pišem počela sam sa nekoliko rastrganih i teško razumljivih tekstova. Više ih se ne sjećam al znam da su bili na nivou školskih zadaća u sedmom, osmom razredu osnovne škole. Ne mojih. Tada sam bila briljantna za svoj uzrast. Bili su na nivou malog Mije iz zadnje klupe.

Šta reć. Tvrdoglava sam pa sam tipkarila sve više i više. I rečenice su se počele slagat jedna s drugom. Tu i tamo se moglo i vidjet šta je pjesnik time htio reći. Onda sam napisala Eto I i Eto II za Petra Pana. I još neke čisto osobne, lične i personalne pisanije. I tako je krenulo. Lagano sam postajala ovisnik o Đekni. Jutro me nalazilo na kauču kako tipkam. Ponoć nisam primjećivala jer sam buljila u monitor. Radila sam sve manje i manje pravopisnih pograšaka. Ako budem pisala još dvadesetak godina možda će ih biti još manje. I ako ne budu mijenjali pravopis sa svakim novim školskim ministrom.

Počeli su me čitati prijatelji. Pa nepoznati besposličari koji bi slučajno zalutali među moje pisanije. Pa su neki ljudi koje nikad nisam vidjela ni čula, a kako stvari stoje, i neću, počeli pratit i komentirati moje pisanje. Onda rodbina. Onda su se neki počeli nalazit u slovima. Neki su se prepoznavali. Neki su bili u mojim slovima.

Ja sam pisala. Sve dok više nisam prepoznala sebe u pričama. Priče su bile iskrene, ja više nisam. Prema sebi. Počela sam prešućivati riječi i događaje.. sakrivat misli, uvlačit se natrag u ježevu kućicu.

Pokušavam odredit jesam li se odrekla pisanja da zaštitim sebe, da se na miru lažem i ne moram si gledat u oči.. ili mi se stvarno skupilo toliko toga da nisam mogla kanalizirati misli bez da svisnem.. ili sam jednostavno htjela sakriti nekog od sebe, a i sebe od nekog, na neki način.. Ma nema to veze s ničim.

Kad bi pisala listu razloga jedan Ti bi bio negdje na, recimo.. šestom  mjestu. Znači, ništa što me trebalo zakočiti. Onih prvih par mjesta na popisu su gadni. Teški. Neki ljudi imaju sreće pa im se potresi i poplave u životu događaju periodično. Ponekad im je takva bonaca da izlude radi poderane krpe za suđe, svađaju se sa susjedima radi debljine ograde, umiru od žalosti za nekim kojeg cijelog života nisu podnosili ni cijenili. I vjerujem da su im to životno veliki problemi. Kad nemaju veće. Ja nekako živim u nizu potresa. Jedan još tjera tlo pod nogama da podrhtava, drugi krene svom snagom tresti i čupati temelje. Preosjetlljiva? Razmažena? Da bar..

I sad.. fale mi moja slova.

 

Neki dan na kavi razgovaram o tome sa Štefom. Pokušavam njemu a i sebi objasnit nekakav zato na nekakvo zašto. Al nije on od jučer. Ne jebe me ni pet posto nego raširi oči, smeđe me pogleda i izbaci:

-          Pa jebemmumater zašto su ljudi tako bahati. Sve je to zato što ne praviš reda u sebi. Posloži se ženo božja. Napravi pošten obračun, zbroji konstante i varijable bez laganja samoj sebi. Uptrijebi trigonometriju. Sjedni i napiši domaću zadaću. Piši sastavak o prvom danu jeseni. Osnovna škola. Pa makar napisala: ova jesen je ista kao i sve do sada. Lišće žuti, grad je opet pun djece sa školskim torbama. I ja ne volim jesen. Sjedni i pošteno odradi zadaću. Ne možeš stalno preskakat gradivo.

Popili kavu, promjenili temu.

 

Odlučila sam nešto napisati samo za sebe. Naslov je:

Ljeto u gradu

Sredina je ljeta i grad je skoro pust. Svi koji su mogli pobjegli su negdje drugdje. Negdje gdje su vrućina i život podnošljiviji. Slak se izvio po ogradi terase do samog krova i sad tamo sav kovrčav plete rozo zeleni vez. Vrućina me obara i još uvijek najviše volim kad se od Dubrave zaljubičasti nebo i svjetlo krene kroz staklo prozora do mojih stopala pa me poškaklja i nasmije. Ko onu večer kad ..

 

Ne valja. Idemo ispočetka.

Ljeto u gradu

Sredinom ljeta grad je užaren, uparen i  pust..

 

Tvrdoglava sam ja. Uspjet ću. Pa makar do zime pisala o ljetu.

 

 

 

 

slima @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009

 

Kauč..

Vrućina. Mrak.Ne vidim prste na tipkovnici. Ne vidim ni tipkovnicu, ako ćemo pravo.Nema sređene misli, nema ni nesređene. Blank. Umor.

 

Slika..

-          Bila si dole skoro tjedan dana?

-          Aha

-          Napunila baterije?

-          Aha

-          Kako Tejo?

-          Najdobrije

-          Kako ti?

Kvragu i pitanja. Kvragu i odgovori.

-          Dobro

-          Nešto ne pišeš. Od drugog mjeseca ništa.

-          Nešto ne čitaš.. pisala ja

Ja zavrtim čašu s pivom, ona pogleda na mobitel. Pjena napravi malu krunu na stjenci čaše. Mobitel šuti.

-          Kako si ti? – i povjerljivo se nagne preko stola prema meni.

-          Dobro sam – ponovim uvjerljivo i nasmijem se.

 Ustajem sa kauča da se maknem od lapa. Jebe me ovaj bijeli kvadrat. Kvadar. Šta god bio. Bijel i blješti.




Kupaona..

- Prazan ti je pogled. – kažem liku što me gleda.

Ne ti je pogled. Mi je pogled.

Jeftino ogledalo,  ništa ne pokazuje kako treba. Usne se nešto utanjile. Sakrile. Pogled nije ni plav ni prav. Više onako: štajaturadim pogled. Bijelo čelo, kosa smotana u nekakve raščupane lokne. I vrat se istanjio i izdužio.

Svašta. Loše ogledalo.

 

Kuhinja..

Točno pet koraka do kuhinje. Upalim svjetlo a riža s kurkumom i dva koso položena štapića zjapi u mene iz zdjelice. Nisam od volje da me riža tako gleda i procjenjuje u ovo doba noći. Ma nisam nikad.. Dignem ručicu od vode i gledam kako se preljeva preko ruba prljave šalice od kave. Da je operem. Il ne. Ne.

Ne.

 

Kauč..

Opet pred blještavom bjelinom. Bode oči. Dal da zatvorim oči i malo se pravim da je baš dobro. Mogu ja to. Obično mogu. Sklupčam se, uvalim se kao u naručje, pokrijem nečim, bilo čim, uho i odplutam. Nije da odem na Havaje. Ni na Karibe. Odem tu i tamo na drugi kraj grada. Ponekad u drugi grad. U sasvim drugi kraj nečega il ničega pa onda premotavam riječi ko staru vunu. Da izgleda ko sasvim novo klupko. I ispletem od njih skroz novo pletivo. Drugih boja. Veselije. Toplije. Prozračnije. Al ne noćas. Noćas je vunica zapetljana i pomršena. Sedam koraka do spavaće sobe.

 

Krevet..

Rastepem se po cijelom krevetu. Ruke razbacane iznad glave. Noge negdje u mraku. Navale misli. Riječi. Slike. Mirisi. Zvukovi. Ponovno scena od danas popodne.

-          Bila si dole skoro tjedan dana?

-          Aha

-          Napunila baterije?

-          Aha

-          Kako Tejo?

-          Najdobrije

-          Kako ti?

Kvragu i pitanja. Kvragu i odgovori.

-          Dobro

-          Nešto ne pišeš. Od drugog mjeseca ništa.

-          Nešto ne čitaš.. pisala ja

Ja zavrtim čašu s pivom, ona pogleda na mobitel. Pjena napravi malu krunu po stjenci čaše. Mobitel šuti.

-          Kako si ti? – i povjerljivo se nagne preko stola prema meni.

-          Dobro sam – ponovim uvjerljivo i nasmijem se.

 

Lagala sam.

 

 

slima @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2009
da se krene..
slima @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009

ponekad me podsjete da ipak nisam neuništiva. ni vječna. tek trag..



Nije bio bijel. Bio je siv. Plav. Nadljudski.. neljudski.. A opet čisto ljudski sivo ljubičast. Mi u hodniku, bez njega, stiskali smo se uza zid. Nismo jedni uz druge. Još gore, pazili smo da se ne stisnemo jedni uz druge. Pognute glave. Ne gledamo se u oči. Tek slučajno.

Oče naš koji jesi... muški glas iz spavaće sobe. Mala soba. Velika vaza na noćnom ormariću. Neka, kao, kineska.  Nije kineze vidjela osim u nazivu trgovine. Oče naš koji jesi.. Malac, nježna biljčica, sjedi uz dvije debele babe sa crvenim nosevima. Ne sliči mu. Niti malo.

Prije par sati još se smijao. Nije mu ništa. Samo mora odmoriti. Tako je rekao.

Oče naš koji jesi.. treći put. Dva djevojčurka duge kose ne shvaćaju šta se događa. Jedna stoji kraj mene, drhti. Zagrlim je. Pogleda me. Nema pitanja u očima. Iako je neka strankinja grli i pridržava. Ne prihvaćam ja da sav taj život leži sivo ljubičast zamotan u poplon na krevetu koji vidimo kroz otvorena vrata sobe, kako da ona prihvati. Prsti smotani u molitvu. Ramena ispred mene pokunjena, porazno.

Sinoć smo sjedili, pravio je planove. Smijali se. Ispraznili frižider. Pero d' konobar je zadnje male Žuje stavio pred nas troje.. kaže, ispraznili smo geodetski dio frižidera. Mislim, nisam ja.. ja sam ispijala vode.. pa vode.. naravno, poslije nekoliko kava. Na kraju, junačko srce nije mi dalo da ne pomognem sa jednom malom.. Ionako smo neuništivi i nitko nam ništa ne može.

Danas, on leži zamotan u svom krevetu. Francuski bračni. Dal uopće postoji francuski vanbračni krevet? Vjerojatno postoji samo ja, seljak, nemam pojma o tome. Posteljina cvjetna. Tamno roza plahta. On sivo ljubičast.

Pridržavamo zid. Pridržavamo ormarić za cipele u hodniku. Nije za cipele. Žena vadi plahtu iz tog ormarića da ga pokrije.

-          Može ova lijepa roza? Jel u redu da ga se pokrije rozom plahtom?

Nitko ne odgovara. A i kakve veze ima.. Ona uzima bijelu. Nekako je prikladnije. Svejedno. Skoro pa na isto. Njemu svejedno. Žena zaplače. Zajauče. Razumije se samo: al' boli.. boli..

Koliko god je dao, sve je bilo krivo, nepotrebno i.. sada leži na svom krevetu. Reko je da je umoran, da se mora naspavati.

Kaže Cvijetak: sad će se odmoriti.

U prohladnom kafiću fajrunt u devet. Nazdravljamo. Kneževski. Jedan čovjek manje. Ako se mene pita, jedan rijedak čovjek manje.

 

Život loše utječe na čovjeka. Smrt je dokaz.

 

 

slima @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 31, 2008
kako puno pišem u zadnje vrijeme, svaki treći post mi je čestitka za Božić ili Novu.. samo mjenjam brojeve na kraju. nije da odbrojavam.. ali..
da ne duljim:

Sretna  vam Nova!



 što se tiće loših prognoza za sljedeću godinu, ne marim puno. iz iskustva znam da će i ova proć. a možda me i iznenadi.
slima @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008






pušači svih zemalja, popušili smo..

Pero najčešće dođe oko šest. Rjeđe kad je kiša, češće kad je dobro vrijeme. Nikako kad je bura. Ličanin ne voli buru.

-          Jebo je ja. Kod mene snijeg zakida, bager ti treba da napraviš prtinu. Od zime stisnu ti se muda, al ne prolazi kroz kosti. Ova vjetrušina je gora nego rengen. Kod mene se obučeš, kožnjak, šubara, rukavice, dobre čizme, malo pobrzaš po cesti pa se i preznojiš. Ova kurva prolazi ravno kroz srce, mater joj ledenoj. Nema obrane.

Jučer Pero sjedi na zidiću, vrti cigaru među prstima.

-          Luce, šta misliš, da prestanem pušit?

-          A Pero, šta ja znam. Prestani. Ionako nas pušače gledaju gore nego oni ćelavi BBB ćelavce iz Torcide.

-          Je. Jedan dan će nas po cesti skidat snajperom. Kad kroz nišan vide dim, odma – bum!

-          I morat ćemo nosit list duhana izvezen na rukavu. Tako da nas svako može pljunut.

-          To Luce! Da svijet zna koji smo debili neodgovorni i pokvareni. I da hranimo državu porezom za duhan, a ona nas ovako, ko pastorčad. Jebem mu mater, kad sam ja postao opasnost za okolinu?

Sjedi, vrti cigaretu. Željezničar u penziji. Jedan od onih što je dolazio s posla u željezničarskoj uniformi pa se presvlačio u staru željezničarsku uniformu. Dobio je još u ona posrana, mračna i neljudska vremena stan kraj pruge. Pred penziju, potkraj osamdesetih, dali su mu stan u novogradnji. Kaže Pero da je uhvatio zadnji vlak za stan.

-          Luce, znaš ti moju Rozu?

-          Znam, kod mene kupuje povrće.

-          A znaš i moju Milicu

-          A znam, nego. Ista je mater

-          Jebem joj..

-          Šta je opet?

Zatišje je na placi. Zapalim cigaretu, nalaktim se na zelje i slušam Peru.

-          U onoj staroj rupi nismo imali kupaonu. Zahod je bio jedan za dva stana. Vlakovi su prolazili pod prozorom. S druge strane cesta, cijeli dan ruže kamioni i autobusi.

-          Sva sreća da ste dobili novi stan.

-          Ma kurac sreća. Bili zdravi i zadovoljni. Sad više nije dosta skinut cipele pred vratima. Stavljaju nekaku krpu pod mene na kauč. Kao, da ne zamažem. Smrdi im moja uniforma. Pizde jedne, nije im smrdila dok sam im zarađivao kruh u njoj. Od dima im smrde zavjese. Posive zidovi. Njih je strah da će one dobit rak na plućima. Kao, boje se pasivnog pušenja. Pasivnog im boga. Dabogda dobile na jezičini..

-          Dobro Pero, nije valjda baš tako crno.

-          Kurca nije. Još je gore. Znaš ti Luce zašto ja dođem svaki dan ovdje. A?

-          Nemam pojma. Da popričaš s ljudima?

-          Baš, jebe mi se za ljude. Ovdje mogu zapalit cigaretu bez da me kljucaju ko kvočke. Znaš šta su mi napravile?

-          Ne.

-          Zaključile su da ja njih trujem. Jebem li ih u kulturu, seljakuše jedne. Rosa je spavala kraj krave dok je bila u Lici. A sad ja nju trujem.

-          S dimom?

-          Da. Moram na ovoj buretini stajat na balkonu da popušim cigaru.

Zgnječim opušak u konzervi od paštete i slegnem ramenima.

-          A jebote, Pero. Možeš slobodno prestat pušit. I ti si svoje popušio.





slima @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008
da ne bi bilo: šta se ti ne javljaš.. i di si.. i kad ćeš platiti kavu i tako to..
pokorno javljam, prisutna sam.. koliko ja mogu bit prisutna.. a dovoljno.. valjda..
slima @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 19, 2008

2.

Roze plahte. Ko je smislio roze plahte za ovakve odjele?

Kao, ajmo sad bit vesele? Ili, think pink? Ili, ipak ste vi ženske, nećete valjda ležat u muški plavoj.. ili neutralno bijeloj. Pa da niste sigurne jeste li muško il žensko. Što je u stvari apsolutno idiotska dilema. A da promjenim naslov u zapisi iz rozog doma?

Šesnaestogodišnje sestrice na praksi lepršaju odjelom, mjere tlak i strašno su ljubazne s bakicama..

  • Znate sama stavit toplomjer?

  • Ako se nije promjenio način stavljanja u zadnjiih sto godina možda se prisjetim kako..

Jero sjedi u hodniku i vrti nezapaljenu cigaretu među prstima. Nešto nam razgovor zapinje. Malo je dekoncentriran.

  • Slušaj Slim, ako mi se nešto dogodi, ja oću ravno na ovaj odjel.. Od ovih srednjoškoljki odma ću se vratit u život..

  • Jero, ebse.

  • Da bar..

slima @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008
1.

Znaš one priče? One o ljubavi, pa one o dobroti.. Pa dobro se dobrim.. šta ono.. Vraća? Plaća?

Pa one o Crvenkapici i vuku. Dobri lovac naravno spašava stvar i sve stavlja na svoje mjesto. Trnoružicu neću ni spominjati.. Jebeš sve Trnoružice ovog svijeta.. I Snjeguljice. I Braću Grim i Ezopa. Zjedno sa Agathom Kristi. I kod nje na kraju balade Miss M. Ili Mr. Ufitiljeni brk sve rješavaju. Pravda.. aha.. malo sutra. Sajns fikšn. Use, nase i podase je definitvno jedino pravilo koje vodi razvoju humanoidne mase. Nas idiote koje vjerujemo u suprotno.. ma, jebeš lijepo i nas..

slima @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
nije da me je nešto bilo zadnje vrijeme, al bila sam prisutna. stvarno jesam.
e pa od sada.. do daljnjeg. bit ću odsutna. nešto se pozbrkalo u temelju, osnovi i bazi pa idem na popravak. ako ga ima. a vjerujem da ga ima uvijek. kao i obično velika sam, jaka sam, niš mi nije i niko mi nemože ništa. dok se ne dokaže suprotno.
naklon vam svima, pozdrav, zavjesa se spušta.. do daljnjeg..
slima @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 28, 2008
rekao čovjek što je imao. i dobro je rekao.
nije ni prvi ni zadnji kome su maknuli post sa naslovnice ali mi je drago da ste konačno digli glas protiv toga.


http://dukesd.bloger.hr/

p.s. 13:09 jedva uspjela :)

p.p.s. 13:13 ma vraga uspijela.. neće!

u svakom slučaju, link je tu.. mada ne radi..

p.p.s. 13:17 EUREKA ( ja sam totalna seljakuša za informatiku al sam uporna ko magare) RADI !!
slima @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008

dosta mi je..

za D.


Dosta mi je izvin'te, izvol'te. Dosta mi je pametnjakovića, idiota, jednokratnih filozofa, mudraca sa tečaja u večernjoj školi samoljublja.. Diskriminacije po rodu, spolu, nacionalnosti, godinama, broju cipele. Dosta mi je čekanja. Razuma. Nerazuma. Priča, bajki, tele novela. Pun mi je quac šutnje. Grča u grlu, neizgovorenih riječi, pohranjenih direktno u grlić maternice.. Dosta mi je pokrivanja plahtom po glavi, spavanja dvadesetpet sati dnevno. Dosta mi je neprospavanih noći i osluškivanja prvih tramvaja. Dolazaka, odlazaka. Prolazaka. Susreta. Hladne druge strane kreveta. Bježanja glavom bez obzira iz punog kreveta. Pitifaldi vožnje zamagljenih očiju a sunce samo što nije graknulo. Podočnjaka. Podoknica. Selidba sa kartonskim kutijama i koferima u kojima je zgužvan dobar dio života.. Useljenja. Nadanja. Gorčine. Prikaza i nakaza. Dugova i dugovanja. Davanja. Primanja. Vraćanja. Jebote, sve il moraš vratit il platit. Osmjeh, ruku, maramicu kad ti curi nos. Bitno je da nikom ne ostaneš dužan. Znoj za znoj, krv za krv, usluga za uslugu. Plaćanje uncom odrezanog mesa. Plaćanje dijelom duše. Pa šta onda.. bitno da se ima otkud platit.. Ma nemoj? Vraćanje obavezno duplo. Nek se zna. Ako ne možeš vratit.. a mislim, jesi govno jedno kukavičko. Beskičmenjak. Nedoraslo i nedozrelo. Nesposobno. Naivno. Maltene pa blesavo. Ma nemoj?

Dosta mi je zavirivanja i očekivanja. Kvragu sva moja očekivanja. Kvragu propuštene prilike. Kvragu i iskorištene. Dosta mi je pametnih savjeta. Dosta mi je glupih savjeta. Lakih rješenja. Teških problema. Suza koje izdajnički ugrizu za oko pa ih gutam ko ricinusovo ulje. Ne znam oćel otić dole ili gore. A faca kao, nije mi ništa. Ili, još gore.. ma, ušo mi je dim u oko. Dosta mi je progutanih slova. Duhovitih isprika. Neduhovitih objašnjenja. Dosta mi je vjerovanja i povjerenja. I nepovjerenja. I opreza i samozaštite. I srljanja grlom u jagode.

Dosta mi je ljudi koji me čitaju ko otvorenu knjigu. I onih koji me čitaju ko nikad otvorenu knjigu. Ne znam ko od njih zna više o meni. Dosta mi je ne obaziranja. Neodržanih obećanja. Ni održana obećanja me baš ne oduševljavaju. Dosta mi je puteva, putokaza, GPS-a. Provjerenih puteva. Neprovjerenih glasina. Dosta mi pravde bez prava i prava bez pravde. Dosta mi je kiše, vrućine, smrzavanja kraj hladijatora.. Dosta mi je nedostajanja. Viškova. Manjkova. Pluseva. Minusa. Dragi bože, dosta. Umorna sam.

Umorna sam od istina, laži, polusvijeta, svijeta, polusvijesti, svijesti, besvijesti.. Previše je završenih i nezavršenih stvari. Previše početaka, krajeva, sredina. Dosta mi je definiranih i nedefiniranih odnosa i odnošaja. Imanja i nemanja. Gladi i žeđi. Veza i bezveza.

Treba mi tri minute disanja. Ravnomjernih otkucaja srca. Jedna spužva da pobrišem išaranu tablu. Da ruke obrišem o hlače, naslonim ih na kukove, pogledam pravo u čisto crnilo i kažem: jebiga, ajmo ispočetka..

slima @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare